"Najviše pamtimo ono što se nikada nije dogodilo." K.R.Safon

петак, 26. август 2011.

Senke

Stojim iza scene.
Na bini, žive lutke
igraju u taktu
nemo izgovorenih reči.
Deli nas ogromni
crni zastor
po kome plešu
još crnje senke.
Palacam jezikom
da uhvatim
svoje slovo,
svoju reč,
sebe.
Vidim pauka
kako halapljivo
 plete korpu
oko mojih grudi.
Niz lepljivu mrežu
slivaju se
smolaste kapi
do mojih stopala.
Senke nestaju
u naborima noći,
a ja i dalje,
zalepljena, nepomična,
stojim na daskama
koje život znače.
S one strane zastora.

 

3 коментара:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...