"Najviše pamtimo ono što se nikada nije dogodilo." K.R.Safon

четвртак, 21. јул 2011.

***

Uhvatim poneku reč.
Obmotam je oko misli.
Zavežem u čvor uspomene.
Patosiram o stvarnost.
Zabarikadiram se
mirisom nepodnosa
i ćutim da me
ne bi pronašli.
Posle nekog vremena
ipak odlučim
da nastavim šetnju
kroz predele iskrenosti.
Svi putokazi upućuju na mene.
Ne obazirem se. Šunjam se.
Vodim računa da se ne otkrijem.
Bauljam. Pratim strelice.
Poneka otrovna mene pronadje.
Uvek u pravo mesto.
Ne isisavam otrov.
Dozvoljavam mu da tkivo
razjede i da ga ubije.
To me snaži, ali, kida supstancu.
Razlaže masne naslage i ja se topim.
Nestajem. Reči preuzimaju inicijativu.
Kolutaju se oko mene,
nastavljajući da me vrtlože.
Zaboravljam na sebe skrivenu.
Ustajem naglo. Batrgam se rukama.
Lovim reči na granici
prostora i vremena dok tek
poneku ne uhvatim…





Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...