"Najviše pamtimo ono što se nikada nije dogodilo." K.R.Safon

уторак, 13. децембар 2011.

Iza maske – lice


Mrak je već odavno prekrio grad. U Ulici Norilmor, u prizemlju stare zgrade, još uvek je gorelo svetlo. Od kako je ovde otvorila ordinaciju za psihoterapiju, morala je da radi mnogo više da bi pokrila troškove. Sreća je da joj je reputacija bila na zavidnom nivou, pa nije morala da brine da li će imati dovoljno pacijenata.
Svetlana je odložila naočare i protrljala slepoočnice. Bila je umorna. Petak je i njeni prijatelji se već uveliko zabavljaju u nekoj kafani, a ona još uvek radi. Izašla je na prijemno odeljenje.

- Ana, kasno je i možete ići. Valentinu ću sačekati sama.

Valentina je bila neobična žena. Na tretman je dolazila uvek poslednja i uvek po noći. Takav je bio dogovor, kada je, po preporuci njenog dobrog kolege, primila nju kao pacijenta.


Došla je kao i obično. Odevena u prelepu stiliozovanu bauta venecijansku masku. Da li zbog boja ili zbog onoga što je nosila u sebi, sa sobom je uvek donosila miris proleća. Svetlani nije bilo jasno zbog čega je uopšte dolazila. Imala je svu potrebnu vedrinu i životnu radost. Potpouna suprotnost njoj. Posebno ovih dana kada joj se činilo da se ceo svet urotio protiv nje. Ipak, volela je ove razgovore sa njom. Delovali su umirujuće na njene emocije. Gotovo da je i sama bila na terapiji. Vraćala joj je vedrinu i životni elan. Poslovno, Svetlana je odavno našla svoje mesto, ali privatan život pretvorio joj se u dosadu iz koje nije imala ključ za izlazak. U Valentini je videla svoju mogućnost. Hvatala se za slamku, a to nije bilo dobro.

- Valentina, sedite. Kako ste danas?

~ Sasvim dobro. Razmišljala sam da Vam otkažem, ali sam se u poslednjem trenutku predomislila. Ipak, zaslužujete da ova maska bude skinuta.

Svetlana se u trenutku uplašila.Nije želela da joj vidi lice. Ne posle ovih par nedelja razgovora. Zašto joj je to bilo bitno. I čemu? Ali nije imala mogućnosti da se suprotstavi.
Valentina je krenula rukom lagano, a zatim naglo povukla masku. Svetlana je zanemela u trenutku. Kao da je stala pred ogledalo. Videla je sebe sa svojih dvadesetpet, sa osmehom na licu i sjajem u očima…
Ispustila je naočare na pod. Staklo se razbilo na hiljade komadića… Mahinalno je počela da ih skuplja. Delovala je smotano u tom trenutku. Podigla je pogled ka stolici na kojoj je sedela Valentina. Nje nigde nije bilo. Pogledala je ka ogedalu na zidu. Čula je glas i videla sebe i lice koje je ostalo iza maske…


12 коментара:

  1. Odlično ispričana priča! Svi mi, makar da nismo psihoterapeuti, kad ispratimo i "poslednjeg pacijenta", osamimo se i tako licem u lice dočekamo tog povlašćenog, tog misterioznog, tog koji samo pred nama skida masku - razgolitimo sami sebe i pogledamo se zaverenički, optužujuće ili prijateljski u oči... Odlično!

    ОдговориИзбриши
  2. Sjajna priča, Bravarice! Čestitke za prvo mesto na Exxx-ovm konkursu :)

    ОдговориИзбриши
  3. Cestitam, za uspesnu pricu i za uspeh na Konkursu.

    ОдговориИзбриши
  4. @ Todora Škoro

    Ooo! Hvala Todoro na lepim rečima.
    I zaista mislim da su najgore maske one kojima se od sebe samih skrivamo!

    hvala što si tu:)

    ОдговориИзбриши
  5. evo šta Svetlana kaže na sve ovo :))


    http://www.youtube.com/watch?v=iEuLJgtLXo4

    ОдговориИзбриши
  6. @ beliočnjak

    hmhm... nisam baš sigurna da Svetlana sluša tu vrstu muzike:)

    ОдговориИзбриши
  7. Da, da, ponovo sam pročitao tekst i nisam promenio mišljenje. Zaslužena pobeda na konkursu eXperiment. Čestitam još jednom ;)

    ОдговориИзбриши
  8. @ beliočnjak

    jaaoooj!
    uopšte mi neje palo na pamet:)
    izgleda da nemam pameti, pa nije imalo gdi da bupne:)))

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...