"Najviše pamtimo ono što se nikada nije dogodilo." K.R.Safon

недеља, 13. новембар 2011.

U parku



Sišla je iz autobusa. Nije joj bilo sve jedno što je propustila poslednji po redu vožnje, pa se sad vratila noćnim. Nikada nije volela da se igra sudbinom. A noći u ovom velegradu znaju da budu posebno nezgodne. I njen kraj! Toliko je dece bez interesovanja i obaveza i toliko "grupica" koje su se vrzmale po mračnim mestima izmedju zgrada.

Ubrzanim koracima uputila se u parkić kroz koji je morala proći da bi stigla do kuće. Osmeh joj nije silazio sa usana, mada je znala da bi morala biti ozbiljnija. Ipak, to zlatno odličje zračilo je iz sportske torbe i ona nije mogla da se oslobodi tog osećanja sreće. Napokon će majci dokazati da sva njena odricanja i rad nisu bili uzaludni.

Trgla se na zvižduk iza svojih ledja. Okrenula se. Nekoliko mladića njenog uzrasta približavalo joj se. Nisu delovali kao lopovi. Primetila je da se osećaju nadmoćno i da imaju želju da se još malo zabave pre nego što odu koznagde.

- Hej, stani!

- Jel ti treba pomoć?

- Da ti ponesemo torbu?

Sada su je već okružili, kao što čopor vukova okružuje svoj plen. Iz očiju im je izbijala glad. Glad za zabavom, za zadovoljavanjem sopstvene sujete, za rastom u grupi koja nije vredela više nego otirač ispred njenog stana.

Najhrabriji je uhvatio za torbu i počeo da je vuče.

~ Ostavite me na miru. Žurim kući!

- Kući?! Šta ćeš kući? Još je rano! nasmejali su se grohotom.

Ne. Nije osećala strah. Medalja u torbi davala joj je još veću snagu. Ali... nije smela da upotrebi svoje znanje. To je bilo zabranjeno. Nije po kodeksu. Verovala je da će ipak odustati ako uspe da im se otrgne i otrči do kuće. Bila je brza. Od njih brža - sigurno.

Onda je oniži praznoglavac izvadio nož.

- Samo malo da se poigramo, pa ćemo te pustiti.

~ Ja imam crni pojas! Pustite me.

Smeh je nadjačao njen glas. To ih je još više ohrabrilo. Nasrnuli su kao zveri! Jadne zveri koje snage imaju samo u grupi.

Još dvaput ih je upozorila. Nisu odstupali. Pomislila je na svog senseia*, a onda je počela. Usledio je čoku zuke**, djakuzuke***, ašai barai****, mavaši geri*****... Za svaki udarac verovala je da je poslednji, ali grupica" nije mogla da dozvoli da im jedna devojka ispraši tur. Nisu odustajali. Kao osice pokušavali su da je udare, da je obore. Izgledali su kao muve bez glave koje bezuspešno pokušavaju da slete. Uzalud. Dvojici je već uveliko liptala krv iz nosa, dok je praznoglavko vadio polomljen zub iz usta. Onda su se dali u beg.

Nije htela više da ih začikava, ali je znala da mora da pozove miliciju i ispriča sve šta se dogodilo. Sela je na obližnju klupicu, uzela mobilni telefon...

÷ Dobili ste službu devet dva. Molim sačekajte...

I sačekala je. I ispričala. I kući otišla da na zid okači zlatnu medalju.



* sensei - učitelj

** Choku zuki - udarac šakom prema napred

*** Gyaku zuki - udarac šakom u telo ili glavu

**** Ashi barai - tehnika "čišćenja" nogom

***** Mawashi geri - polukružni udarac nogom




6 коментара:

  1. Zavidno poznavanje borilačkih veština! Ovaj Geri na kraju me je oduvek fascinirao ;)

    napr. http://www.youtube.com/watch?v=UEqiYvfHkqU

    ОдговориИзбриши
  2. @ emo_serpica

    Samo teorijski:)))

    wow! hvala za mog omiljenog karate majstora!

    ОдговориИзбриши
  3. @ Exxx

    u kakvim vremenima živimo možda bi borilačke veštine trebale da budu jedan od predmeta u školi!

    ОдговориИзбриши
  4. idealna borilacka vestina za skolu je Aikido....
    moc odbrane...!
    sjajna prica...
    :)

    ОдговориИзбриши
  5. @ nedodjija

    slaba sam ja sa tim borilačkim veštinama:)))
    meni su sve veoma impresivne, a karate sam trenirala, stigla do - nigde i ubrzo odustala. Šteta! sad znam to, ali kasno je...

    Hvala, od srca:)))

    ОдговориИзбриши

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...