Soba je bila u
totalnom haosu.
Jedna stolica,
oslonjena o
sopstvenu
nestabilnost,
stajala je
do vrata,
dok se druga
borila sa
idejom o
njoj kao
kraljevskoj
fotelji.
Noćni ormarić
klepetao je
fijokom,
pozivajući
na red.
Niko ga
nije čuo.
Mesečeva prašina
probijala se
kroz žaluzine,
ocrtavajući
u tvom oku
liniju sna
u kojem ti
baš ništa
oko tebe
nije smetalo,
osim odraza
mog nagog tela
u ogledalu.
s i m e t r i j a
n e m o g u ć e g
u kojoj si
prepoznao muziku
jedne davno
napisane priče,
jednog znaka i
jednog koraka,
nesigurnog,
u noći.
Svlačiš beli
čaršav sa
kreveta.
Prekrivaš
ogledalo.
Zašivaš
simetriju.
Nestajem u
samo tkaj i vezuj za nebo....
ОдговориИзбришиMeni liči na nesimetriju mogućeg.
ОдговориИзбриши@ SFINGA
ОдговориИзбришиhocem:)
I Ti...
@ Retka Zverka
ОдговориИзбришиheh:) kad je nastajala - prepricavala je upravo ono sto ju je i naslovilo... simetriju nemoguceg.
iz ove perspektive, a citajuci tvoj komentar i meni dodje da poverujem da je bila moguca... bas ta! nesimetrija moguceg:)))