Kad neko pomene pesmu slavuja sećanje me vrati u detinjstvo. Sve najlepše vezano je, upravo, za taj deo mog života.
Tata, svestran, predan, moj! Pravi tata! Ljubitelj svega lepog, okupan dobrotom i ljubavlju, nabildovan snagom i voljom za životom.
Gotovo da ne postoji nešto što on nije čačnuo, proučio, čime se nije bavio ~ avio-modelar, violinista, radio-amater, slikar, učitelj… Tata!
Ali, sa prirodom je disao. Ribolivac, mačkar, golubar, čamdzija, splavar, avanturista…
Zime su nekada, čini mi se, bile drugačije. Dodju na vreme, zacrvene noseve i obraze, prekriju poljane snegom… Nekako u poznu jesen vec su se spremale mreže, čistili kavezi i unosili u kuću ~ kraj tople, krekaveso peći.. Sa prvim snegom izlazio je na livadu iza škole i tamo postavljao mreže, kamuflirajući ih suvim čičkom i travom i… Čekao je… strpljiv, kakav jeste ~ ptice.
Zima mi je mirisala na njih. Najviše smo čuvali stigliće. Kako znaju da budu dosadni u zoru, kad se jutro zimsko budi:-)))
Da!
A gde je tu slavuj… Pa, peva! Ali sa kasetofonske trake. Ako niste znali – da znate – stiglića (posebno onog – retkog – šestoperca) mozete da naučite da peva kao slavuj.
Tata bi, prekrivajući kavez neprozirnom tkaninom, znao satima, danima, da im pušta nasnimljenu pesmu slavuja. Sve dok ne nauče! Evo – i sada je čujem i u duši mi lepo i toplo…
S prvim prolećnim suncem otvarala su se vrata kaveza stiglićima, sad već sa odlicnim znanjem jos jednog pticijeg poja.