"Najviše pamtimo ono što se nikada nije dogodilo." K.R.Safon

понедељак, 31. октобар 2011.

Eho


Budi me
bat koraka
iz prošlosti.
Uspavljuju me oni
čije tragove
nismo ostavili.
Jutarnji kristali,
kao inje,
lepe mi se za uspomene.
Stojim na ivici zaborava.
Doziva me sećanje.
Eho jedne istorije ljubavi
odbija mi se o ledja.
I… sve nestaje
u zaboravu
zamisljenog iskoraka
dok eho sećanja
postaje sve tiši i tiši…


недеља, 30. октобар 2011.

We drink to that…



Tačno sam znala šta će se dogoditi kada sam je pozvala. Bilo je krajnje vreme da se neke stvari reše. Same od sebe nisu činile ništa. Mislila sam da je dovoljno da je samo povučem sa scene, ali njeno prisustvo osećalo se svuda i u svakoj pori. Iz apsolutne tišine pokretala je eroziju i činila da mi bude tesno tamo gde nije bilo potrebe.
Susret je bio očekivano leden. Razgovor koji smo vodile pogledima mogao je potrajati. Uvek je imala dovoljno razloga da mi njima objasni kako mi treba. Ona! Baš takva! Morala sam da preuzmem inicijativu.
Otrov iz prstena blago je zapenušao vino u čaši. Nije se bunila. Znala je da je ovoga puta njeno vreme iscurelo kao saharski pesak kroz prste. Mirno je uzela čašu u ruku, podigla je u znak pozdrava, klimnula glavom uz reči:

Cheers! We drink to that… popila naiskap i – nestala…


субота, 29. октобар 2011.

Koga Ti Sanjaš?



U san mi dodješ
tiho, na prstima.
Ni ne pokucaš
na vrata.
Sakriješ se
iza gomile
papira i
gviriš dok
te ne primetim.
Onda prilaziš
lagano.
Zvezdani prah
po meni sipaš
pa ja zažmurim
jako
i onda brzo
sa mene skidaš
okove moje,
burmu i prsten,
lančić i broš
i taman kad
pomislim šta
hoćeš još,
ti prstima
zapucketaš
i ja se budim
i:.
ne ludim ~ više.
Samo osećam
moje kiše
kako me kvase
i pitam se:


петак, 28. октобар 2011.

Niz simetralu...

Niz simetralu
od reči
slivaju se,
severne, a tople,
krupne kapi inja.
Oni –
u simetričnom ludilu,
omadjijani njihovom igrom
u noći, raspršuju
staklastu hladnoću
zaslepljenih pogleda.
Glas mahovime
asimetrično ispisuje
muziku davanja,
dozivajući ih sebi.
Tonu paralelno
u osmeh bola.
Privučeni
magnetnim vihorom
srastaju u jedno -
u baš tu simetralu
koja se već lagano topi
i nestaje u zalogaju
svetlosti Aurore…



четвртак, 27. октобар 2011.

Putovanje...


Sasvim obično jutro. Prepoznala ga je - po izmenjenom redu vožnje.

Kolodvor.Ona.

Stoji sa strane.
U ruci joj kafa iz meka sa ugla. Čita slike:

Dva dečaka igraju se na slepom koloseku. Jedna mama
vuče svoju uplakanu devojčicu za ruku. Redovni pijanac
zamahuje rukama, sedeći u ćošku smrdljivom od mokraće.
Pusto jutro.

Pisak lokomotive. Još jedan voz ulazi u stanicu.
Pristižu ljudi. I neki neljudi. Drugi ih dočekuju s
osmehom. Treći ravnodušno.

Onda ga je videla. Pojavio se iza jednog stuba na
peronu broj šest. Opet je prati. Sada je već imao
ludački pogled. Vrteo je glavom tražeći nešto. Ili
nekoga. Nije delovao uplašeno. Pričao je sam sa sobom,
računao na nevidljivom kalkulatoru, odmeravao dužinu
koraka okom iskusnog znalca. Poslednjim pogledom odmerio
je Nju, raširio zenice i jednim udahom oka uvukao je u sebe.
- Vreme je za jedno espreso putovanje.
~ Znam. Vidite da se ne opirem.Promenili su red vožnje.
Prepoznala sam Vas kao
svoj vagon po tome...



среда, 26. октобар 2011.

Jutarnja čežnja!



Probudim se pre dana
i onda ga čekam da mi
pokaže lice svoje.
Budi se lagano.
Proteže se lenjo
i u trenutku -
okupira me
beskraj pučine
tišina horizonta
daljina ljubavi…
Prene me ples
maslinovog lista
na vetru,
vapaj golog kamena
na doku
i zvuk šumskog lupka,
koji, kao da ekser kuje,
zapravo,
uporno pokušava da doručkuje.

A ja već jesam sita ~
od pogleda,
od muzike,
od mirisa prirode
koji mi širi krila
i daje snagu da poletim
i da na njegovu misao sletim
dok spava…
Jutarnja čežnja!


уторак, 25. октобар 2011.

Najlakše je...



Najlakše je
otkačiti se
od sebe ~ po sebi
od njih ~ u sebi
umirati lagano…
paliti udisaje
sagorevati izdisaje
rušiti kule
od karata, od peska,
sanjati lebdilice
pevati koračnice
dok potpuno ne umreš




понедељак, 24. октобар 2011.

Školjka...

Imam jedan čudesan svet, smešten na mestu gde počinje duga. U taj svet se ulazi kroz vrata napravljena od ogledala sa brušenim ivicama. Ja kroz ta vrata nikada nisam prošla.
Ali… Otvorila sam prozor na tom ogledalu i propustila sve moje snove da tamo ušetaju, da ojačaju, da se oboje bojama i da se u reči pretoče.
Ponekad zavučem ruku kroz taj majušni prozor i neke od tih reči, iz snova rođenih, u priču upletem… Jednom sam i Ludog Šeširdžiju tamo pronašla, odande izvukla… sreća moja!

Nije se ona u školjku skrila,
nju je školjka iznedrila
i krila joj mala – dala
da poleti, da se vine,
da oseti moć lahora,
da oseti moć visine.

Voli ona svoju školjku.

Tek, poleti na čas tamo
da udahne i da vidi
da oseti, pa da sleti
ponovo u školjku svoju.
Tu joj lepo, tu joj prija…
Biser beli i njen Ludi Šeširdžija…




недеља, 23. октобар 2011.

Dosada...

U kotrljajućem snu
mog svevidećeg oka
sa boka
posmatram dosadu.
Merim je,
odmeravam lagano,
pa krojim – po sebi.
Uživam.
Ublažavam ivice
dodirom kažiprsta
duž linije brade,
niz vrat i – niže…
dok mi ne dosadi -
ta dosada! koju
o b o ž a v a m.
Onda je špenadlom
prikačim za srce,
da me malo boli.
Trpim i znam
da je nikada,
ali baš nikada
n i z a š t a
menjala ne bih!


субота, 22. октобар 2011.

Čežnja...


To je slatko stanje
tela i duha,
to je slasno

nemanje
imanja tebe.
I taj mirisni put
čežnjivih misli
na prazan stomak
i bosih nogu,
kraj moje breze,
u jesen ranu,
dok pada kiša…


петак, 21. октобар 2011.

Matrixxx

Ni sad nije sigurna šta je hteo. Zna samo da je nije slušao,
još manje čuo. Lepo mu je rekla da se ne približava. A on se
prikradao, lagano i tiho, kao mačak, dok se nije toliko približio
i Neovim skokom probio sve njene plazme i ušao u njen Matrix.
Ili ona u njegov? Muti joj se taj trenutak u glavi, a kompjuter
neće da joj razbistri frejm. Nije ni važno. Postali su jedno
(on – njena tamna strana Meseca, a ona – njegova svetla). Jedan
davno raspolućeni jin-jang otvorio je oči širom. I ona sad vidi
daleko, vidi sutra, vidi… Ponekad se uplaši sa kolikom
preciznošću predvidja njegove korake, čita njegove misli i zna!
Ne bi smela… Jer oni su, ipak, dve obale reke koje se po pravilu
nikada susresti neće… sem možda u njihovom Matrixu.
Sad su na pauzi. prebiraju kodove po glavi, čekajući da se onaj
pravi, sedmocifreni zapis pojavi na ekranu uspomene i da ih oslobodi.
A biće, vrlo brzo… Zna ona i to !


четвртак, 20. октобар 2011.

Poželećeš...



  • ..…………………. Poželećeš da me nadješ
    ..…………………. da me sretneš
    ..…………………. na mestu gde se
    ..…………………. san u javu uliva
    ..…………………. i siguran biti nećeš
    ..…………………. ko te u to jutro
    umiva 
    ..…………………. da li taj san ~ što voliš
    ..…………………. ili java u kojoj goriš.

 

среда, 19. октобар 2011.

Vrtlog

Pala mi koprena
na reči
Tišina mi se
zloslutno beči,
a praznina
tupošću bije
sve vreme,
kačeći se o pleća
kao breme
buduće zore

Odzvanja osmeh
 od juče

Zvuk konopca
koji puče
razbi mi pogled
što čuvam
i utisnu se
na usnu
od meda
što kaplje
minute
u vrtlogu dana
koje više ni uz
najbolju volju
ne osećam

уторак, 18. октобар 2011.

Volim da te slušam...



Volim da te slušam
dok mi pričaš.

 Volim boju
tvoga glasa.

Izaziva sve
moje receptore,
čak i kada
govoriš besmislice
o toj nepostojeći
postojećoj,
idealnoj reči,
koja ti se uvek
zalepi na vrh
jezika. Onda
tim istim vrhom
po meni islikavaš
bleeding heart, čije
kapljice krvi
padaju po tragovima
sasušenog mastila
neispisanih slova
baš te, tvoje,
prave i savršene
reči ljubavi…

понедељак, 17. октобар 2011.

Oglas


Oglašavam nevažećim:

sve reči
što u pesmu
vetrom se nižu,

sve boje
što spektrom duge
po platnu se lepe,

sve note
što ritmom nade
po žicamam prebiraju,

sve diplome
stečene u pauzama tišine

i

sva pravila
ispisana u meduvremenu života.






недеља, 16. октобар 2011.

Ti ovde malko repuješ:)))



Ugasila je pljugu i prišla je mom drugu
U krila mu je sela i tri sata mlela
O cipelama za leto i modi u jesen
A on kao omadjijan slušao je zanesen.
Očima je dirao a rukama kulirao
Dok Ice Cube je svirao
E… onda sam sve minirao.

Da ne bih eksplodirao
njega sam prvo ispod stola šutirao
al on me nije primećivao
jer je mozak na otavu, njegov, emigrirao.

Onda sam lagano izmedju njih stao
i dva, tri minuta za odlazak im dao
i ključeve od sobe.

Šta je sa mnom bilo nije vredno zbora
uradio sam drugarski ono što se mora!
U klubu sam slušao Ice Cube-a na delu
u zoru sam otišao, pa šetao po hostelu.

Njima je sve bilo ko u filmskoj priči
znam jer video sam druga i sobu na šta liči
tek u pet popodne:)



субота, 15. октобар 2011.

Neobavezna priča

Stvarno ne vredi da ti objašnjavam uzroke,
ali…
Odlučim pre par dana da slikam. Neobavezno…
Nije to loše, s vremena na vreme, mada ja nisam odavno
(slobodno čitaj -nikada, jer su mi obično, čak i u
osnovnoj – slikali tata i sestra kad je htela, a obično je-ni:-)
Elem…
razmišljam o tehnici…
Ul-je (ovo razdvojeno da bi se svako slovo
izgovorilo posebno ( l kao l i j kao j… nikako lj)
Odem do delta maxija… moraju da imaju neko – to ul-je.
Golema je to piljarnica.
I imaju. Pozamasnu zbirku raznog pazarim…

E sad… platno.
Bilo mi žao onog babinog, ručno tkanog na razboju
pre nekih osamdesetak godina, pa
se odlucim za tepsiju. Imam neku, boje banane – sveže,
da ne reknem boje slonove kosti (nama ovdi više prijaju banane).

Uh…
komplikujem…
Znam…
A kad bi znala da je uzrok svega još mnogo komplikovaniji…

Uzmem kičicu… veličina… 132… ona za nanošenje
rumenila na obraze – ti ćeš znati, ja ne znam. Ne koristim.
I krenem.
Tema slobodna
Umočim u suncokret…
prozračno
Umočim u olivu – šta reći… prozračno…
Zamisli,
samo od bundevinog tragovi ostaju…
Valjda veštičija posla…
crno, pa crno…
teško…

Nego…
smisao ti nedostaje… Nema ga…
Neobavezna priča , al’ skroz…



петак, 14. октобар 2011.

Nesmotreno, u talasima...



Nesmotreno,
u talasima
beskonačnih
davanja sebe,
iskreno i
bezrezervno,
tek kasno,
kad vreme
samelje
mnoge godine,
shvatiš
da su te
halapljivo
pili i jeli
neobazirući se.
I zaboli
neizdrživo
svaka reč
umotana kao
bombona,
a lažna i prljava.
I, stisne se duša.
U zrno maka
se pretvori
i lije iz sebe
pitanja kojima
odgovor ne stiže.

******************

Odlučila sam da
njih ne slušam,
da njih ne vidim,
da njih nema.
Mogu me cepati, lepiti,
brisati i opet crtati
po svojoj volji.
Nikada me više
imati neće.

Samo da mi
mladice ne diraju,
jer zbog njih -
mogla bih
okean da ispijem,
planinu u kamen
da razbijem
ili da ih pobijem.

PS Znaš… sve je lakše kad si mlad…

 

четвртак, 13. октобар 2011.

Nestalo u...



Nestalo u vodi – trebujuće.
Klizim niz klackalicu želja
u potrzi za izgubljenim.
Zalutalim pogledom oka
udišem simetriju talasa.
Ova reka je… tako daleko…

 

среда, 12. октобар 2011.

Igra

Kako mirna
površina vode
zna da te ponese,
da te zavara,
daleko odvede,
pa umesto spokoja
da ti damari
telom prostruje,
da bol osetiš
dok je gledaš
kako baš na toj
površini mirnog
jezera ~ igra
visoko, na prstima.
Ne boli je!
Nežna je voda
prema njoj.
Miluje joj
bose noge.
I nije važno
koji je dan u nedelji.
Ona igra
visoko na prstima
poslednji ples,
dok tragovi
na površini
lagano nestaju.

 

уторак, 11. октобар 2011.

Moj konj ¡



On je samo moj konj
i ja ga prosto obožavam:)
Takav više na ovom svetu ne diše
i ne postoji mogućnost da ga ijedna
genetička laboratorija načini ponovo:)

Maskiran je u engleskog punokrvnog, sjajne dlake,
inteligentnih očiju, plemenit. Neprevazidjen na
kratke staze, fantastičan u galopu bez obzira na prepeke:)

Kažem, maskiran… jer on zapravo to nije…
A šta je, ko će ga znati… Mešanac, papazjanijanac:)

Dzinovski radan kao perseron,
Dobronameran i osetljiv kao holstajner,
Nestašan i živahan kao poni,
ali sa prirodnim osećajem za balans kao lipicaner.

Ponekad je svojeglav kao akhal-teke,
Divlji i neukroćen kao mustang,
Vatrene ćudi kao arapski,
A pitom i čovekoljubiv kao haflinger.

Ponekad mu krila izrastu, pa Pegaz bude.
Tada poleti, mada uvek iznova sleti - kod mene
~ kaže, blesavo ~ volime i ne ume bez mene da diše:)

eto… to je moj konj… starter na delu…
i… ne mogu Vam sad pričati istoriju celu
o poznanstvu našem, ali:)))









понедељак, 10. октобар 2011.

You are...

You are the dedest!
But, somewhere
deep deep
inside of me
you live
like
wind in summer air
like

storm in summer day
like
passion in summer night.



 

недеља, 9. октобар 2011.

Vreme zaobilazi...



Vreme zaobilazi istinu.
Istina se plazi na stvarnost.
Stvarnost se strmoglavljuje u etar.
Etar se kovitla oko nabreklih misli.
Misli patiniraju po vidjenju.






 

субота, 8. октобар 2011.

braille

Trčala je. Probijala se kroz katakombične hodnike sna u
nadi da ce pronaći izlaz. Ćoškovi su protrčavali kraj nje.
U vazduhu se osećao miris horora.
Prašina je bila vlažna i teška. Lepljiva.
Noge bose. Umorne. Ruke pune ranica.
Oštri su bili zidovi za koje se pridržavala.
Haljina na njoj duga. Svilena. Sputavala ju je.
Saplitala se. Padala. Pa se ponovo dizala.
Nastavljala je put svoj.
Tudje i strane ruke dodirivale su je, razvlačile
i iznova i iznova dozivale.
Iznenada, jedna cigla izlete iz zida. Za malo i
pogodila bi je. Pravo u glavu. Stade ukopana u mestu.
U svežoj rupi presavijen papir. Uzima ga. Otvara.
Poruka je ispisana brajevom azbukom. Jagodicama
prstiju prelazi preko tačkica, pokušavajući da ih
dešifruje. Žmuri. Dozvoljava da joj osećanje ostvari
komunikaciju sa…
„vrati mi i san
kad si mi već
vratila ddddddd“
DOOM! doom!
Explodiralo je „d“ nedorečeno. Dan? Dlan?
ddddd odzvanja joj u ušima.
Tlo pod nogama počinje da se kruni, osipa, nestaje.
Propada, a, a, a…

Budi se. U naručju njegovom.
Čvrst stisak ruku. Nekoliko nežnih poljubaca u čelo.
A snovi prodju. I ružni i lepi.


S T O P

 

Iskra



Crno je. Vidljivost je zanemarljiva.
Staza se uvija, krivuda, obilazi. Beži koraku.
Kuda? Nagadja misao odgovor tapkajući nogama u mestu.
Vetar se razbaškario po njenoj dugoj kosi i nemarno zvižduće.
Samo iskra u oku, njenom, svetluca - uporno se boreći protiv tmine.


четвртак, 6. октобар 2011.

Krug

P u t u j e m !
Putujem sopstvenim
mislima kojima
ne treba ni brod
ni autobus
i shvatam
da se svako
putovanje
ma u kom
pravcu vodilo
završava
na njegovom
početku.
Kao kada se
nadješ u
nepoznatoj šumi
i čvrsto verujući
da stižeš kud
si pošao ti
se odjednom nadješ
na početnoj tački.
Životni krug…
Staro mesto
i novi početak
Jedan dobar
iskustveni imetak
za dalje!
Za novi krug
Za novi put
Onaj stari,
a opet nepoznat.


 

среда, 5. октобар 2011.

oko mene...




oko mene hiljade slika
uspavljujem jednu po jednu
gomilam praznine
razbacujem ih po sećanju
gasim cigaretu na vlažnoj usponemi
ožiljkom ocrtavam put bez povratka
poslednji dozvoljeni propust
krunišem osmehom
talasam trbušnim mišićem
da vratim zalogaj u usta
pljujem na odrešene ruke slobode
moje su oči naružene samoćom








уторак, 4. октобар 2011.

Mirka

oʞɐdoɐu ǝuǝɹʞ ǝu oʇsǝu ʞop oɹqop ǝɾ ǝʌs


Drugar’ca Mirka radi sa mene u magacin.
Drugar’cu Mirku dov’o je naš poslovodja Ševadin da
markira i šifrira novu robu, koju ja prvo složim na
police.
Drugar’ca Mirka to radi veoma savesno i najbolje u
preduzeće. To kaže i drug Ševadin kad dodje u kontrolu.
Kaže da mu od njenog šifriranja sve bude jasnije i na
prstohvat.
Od kada je Mirka došla i meni mi je lakše. Dok ona
šifrira, ja se mariniram u sopstveni saft dok se ne
dekodiram. Jer, kad Mirka uzme plajvaz, popne se na
merdevine i vikne: Cile, krećemo! meni dodje da i…
samtadaneznamštabihodsituacije.
Mirka jedino nije šifrirala u vreme mesečnice. Žalila
se Cveti iz kujne da je stra’ da joj ne kane na šifru,
pa posle da se ne zna koji je artikal u kutije. A i
Ševadin bi se ljutio i prič’o posle da je aljkava.

Nego. Doš’o novi upravnik. Oter’o mi Mirku. Njemu
nije dobro šifrirala. Ima on neku svoju. Ju, kakVa je!
Sva nabrekla i kipteća.
Opet mi je meni teško u ovaj moj magacin. Da mi je
da Mirka svrati makar na jedan šifrarni dan pa da mi
onako tanana i krhka isšifrira i pogrešno robu.



 

понедељак, 3. октобар 2011.

Bol...

Bol me ne slabi.
Bol me jača
iako reže dušu i telo
snagom
samurajskog mača.

Ljubav me lomi
ona me kolje
ona me tera
da se ne osećam
bolje.
Jede iznutra
utrobu kida
jer svakim danom
mene skida
sve više.
A oko mene padaju kiše.
Pa mi je hladno
telo se ježi
uspon u duši sve je teži.
I onda padam
idem ka tome
da mi se sve snage slome…

Nek boli, onda,
jer to me jača
do snage i moći
samurajskog mača.

 

недеља, 2. октобар 2011.

Čuo sam Slavuja……

Kad neko pomene pesmu slavuja sećanje me vrati  u detinjstvo. Sve najlepše vezano je, upravo, za taj deo mog života.

Tata, svestran, predan, moj! Pravi tata! Ljubitelj svega lepog, okupan dobrotom i ljubavlju, nabildovan snagom i voljom za životom.

Gotovo da ne postoji nešto što on nije čačnuo, proučio, čime se nije bavio ~ avio-modelar, violinista, radio-amater, slikar, učitelj… Tata!
Ali, sa prirodom je disao. Ribolivac, mačkar, golubar, čamdzija, splavar, avanturista…

Zime su nekada, čini mi se, bile drugačije. Dodju na vreme, zacrvene noseve i obraze, prekriju poljane snegom… Nekako u poznu jesen vec su se spremale mreže, čistili kavezi i unosili u kuću ~ kraj tople, krekaveso peći.. Sa prvim snegom izlazio je na livadu iza škole i tamo postavljao mreže, kamuflirajući ih suvim čičkom i travom i… Čekao je… strpljiv, kakav jeste ~ ptice.
Zima mi je mirisala na njih. Najviše smo čuvali stigliće. Kako znaju da budu dosadni u zoru, kad se jutro zimsko budi:-)))
Da! A gde je tu slavuj… Pa, peva! Ali sa kasetofonske trake. Ako niste znali – da znate – stiglića (posebno onog – retkog – šestoperca) mozete da naučite da peva kao slavuj.

Tata bi, prekrivajući kavez neprozirnom tkaninom, znao satima, danima, da im pušta nasnimljenu pesmu slavuja. Sve dok ne nauče! Evo – i sada je čujem i u duši mi lepo i toplo…

S prvim prolećnim suncem otvarala su se vrata kaveza stiglićima, sad već sa odlicnim znanjem jos jednog pticijeg poja.


Neke su...

Neke su besmrtnosti
konačne.
Utapaju se u
talasu
bez glasa,
bez žala,
gotovo srećne.
Neke su besmrtnosti
baš konačne.
Rane od plamena
spletene u kiku.
Nestale.
Rane od istine
plamenim perom
ikonopisane
rukom andjela.
Nestale.
Neke smrtnosti
još uvek u meni
vrište.
Veče. Miris mora
sa pučine.
Sutra što krade
prošle dane.
Život bez konca.
Vreo san.
Još ne napisan.

 

субота, 1. октобар 2011.

Oktobar

- Šta radiš?
~ Što pitaš?
- Reci!
~ Da ti kažem?
- Da!
~ Traje već neko vreme.
Jesen. I ovaj oktobar.
Počela je sezona. Kišna.
Ne ljuti me. Jer.
Pronašla sam način
da je pobedim. Sad
šljapkam po njenim
baricama, dok se kapima
pogledom nadam. I!
Ne radim ništa drugo.
- Samo toliko???
~ Ah, da!
I volim tebe!
- Bez nekog posebnog
razloga?
~ Da. Onako. Sveukupno.
- Široko i veliko?
~ Da. Široko i veliko?
- Kao Ništa?
~ Da. Kao Ništa…


Koje je sve!


Nikada

Osetila sam
miris tvog
pogleda.
Zastala sam!
Pogledala sam!
Vulkanski krater
prosipao je lavu
po gazištima
naših osmeha i
žuljao tanane
vibracije
glasnih žica
u otkucajima
vremena
koje se kao
pečat
lepilo po
nama – večitim
putnicima u
potrazi za
onim što
doći neće
nikada

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...