U neproziru ledene kocke
ogledam biće svoje
i vidim sve one boje
koje me gase.
Sivo mi lice u grču
ruke bi da prave srču
a srce kao u vrču
odzvanja ritmom svojim.
Crno mi u glavi stenje
po telu oštrim kamenjem
kao da me neko gadja.
Misao reži i kolje
dosadna kao zolje
i stvara tugu u meni.
Da mi je vreme da vratim
da rečju jednom platim
sve što sam reći htela…
Zagrli me, ljubavi, jače
jer moja duša sad plače.
Sutra će biti bolje!
PS Danas bih joj čestitala 66-ti rodjendan...
a mi ćemo, za dvanaest dana obeležiti drugu godinu njenog smrtovdana...
Nedostaješ... majko!